Povijest kluba

Krčani u svom gradu imaju najstariji jedriličarski klub na Jadranu. Protekle je godine proslavljena 130. obljetnica postojanja Jedriličarskog kluba Plav. Nažalost, mnogi podaci o samom začetku sportskog bavljenja jedriličarstvom na ovom prostoru nisu dostupni široj javnosti. Razlozi leže u iznimno burnoj prošlosti naših krajeva, čestim promjenama vlasti, ratnom vihoru Prvog, a potom i Drugog svjetskog rata zbog kojih je, čini se, zauvijek nestao velik dio vrijedne dokumentacije kojom bi se rasvijetlio najraniji period organiziranog jedriličarstva na Krku, Kvarneru i cijelom hrvatskom Jadranu. Međutim, neupitna je činjenica kako je upravo u gradu Krku 29. svibnja davne 1876. osnovan prvi jedriličarski klub u Hrvatskoj. I Hrvatska zajednica tehničke kulture svoj osnutak temelji upravo na spomenutom datumu, odnosno početku rada JK Plav. U Statutu Hrvatskog jedriličarskog saveza zabilježeno je kako se hrvatsko sportsko jedrenje oslanja na temelje postavljene upravo u gradu Krku 1876. godine.

    Priča o zamahu domaćeg sportskog jedriličarstva započela je u Krku samo godinu dana nakon što je Europska jedriličarska udruga (Yacht racing association) propisala prva pravila o regatnim natjecanjima i baždarenju jedrilica. Više desetaka krčkih jedriličara, čija imena danas, nažalost, nisu poznata, preteklo je tako svoje kolege, zaljubljenike u plavo more i bijela jedra iz znatno većih gradova poput Splita i Pule, u kojima se cijelo desetljeće poslije osnivaju jedriličarski klubovi – Adria (u Splitu 1890. godine), te KuK Jachtgeschwader (u Puli 1891. godine). O prvih nekoliko desetljeća JK Plav danas se jako malo zna. Najviše usmenom predajom i dokumentacijom neizravno povezanom s jedriličarskim klubom razaznaje se kako je jedrenje u tom otočnom gradu okupljalo uglavnom mlađe ljude. Iz sačuvanih podataka dade se zaključiti kako je JK Plav nedvojbeno bio važan društveni čimbenik na gradskom području, a kao glavno okupljalište hrvatske mladeži često je bio u nemilosti tadašnjih austrougarskih vlasti, zbog čega je tijekom prvih desetljeća u više navrata zamirala aktivnost njegovih članova.

    Drugi povijesni period Plava obilježio je profesor Josip Capponi (1888.-1986.), strastveni jedriličar iz pomoračke obitelji podrijetlom iz Malog Lošinja, poručnik austrougarske avijacije, profesor matematike i fizike. On po svojoj prosvjetarskoj dužnosti 1921. godine biva postavljen za profesora krčke gimnazije. Način na koji je Capponi stigao do Krka govori o njegovoj najvećoj strasti i neskrivenom avanturizmu čiji je duh, bez imalo sustezanja, odmah po svom dolasku prenio na krčke mladiće. Naime, prof. Capponi doputovao je od Malog Lošinja do Krka u svojoj jedrilici i, čini se, odmah po svome dolasku iznova je aktivirao i oživio pomalo zamrle jedriličarske tokove u tom starodrevnom gradu. Capponijevo razdoblje obilježeno je iznimno aktivnim organiziranim radom s otočnom mladeži i vraćanjem sportskog jedrenja na poziciju koju i zaslužuje. O brojnim aktivnostima, jedriličarskim ogledima među samim Krčanima, ali i njihovim gostovanjima na regatama širom jadranske obale svjedoči bogata fotodokumentacija iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća kao i sačuvani novinski članci u kojima se detaljno opisuju događanja i konačni rezultati regata održanih na području krčkog akvatorija u ljeto 1929. godine. Iznimnu vrijednost pohranjenu u arhivu krčkih jedriličara čine i Capponijevi zapisnici s regata vođeni u razdoblju između 1926. i 1929. godine. U jednom takvom iz kolovoza 1926. godine stoji:

“Za ovo natjecanje vladao je veliki interes čitavu godinu. Prošlogodišnje natjecanje oduševilo je svakoga pa se njegovu uspjehu može pripisati činjenica da su naručene tri nove lađice: “Mara” i “Labud” u Malom Lošinju te “Desa” u Aleksandrovu a jedna je kupljena na Sušaku – “Leptir”. Natjecanje je bilo zakazano za 16. augusta o.g. (Sv. Rok) ali se radi potpunog pomanjkanja vjetra otkazalo za 22. augusta. No i tog se dana natjecanje otkazalo s razloga što vrijeme nije obećavalo dovoljno vjetra ali i s razloga što četiri kormilara (pilota) nijesu radi službe mogli nastupiti, pa se otkazalo za 29. augusta 1926.”

    Capponi u nastavku bilježi i sljedeće: “Ove godine nastupaju i Aleksandrovčani (Puntari op.a). Kako je broj ovjerenih lađica porasao – to je natjecanje poprimilo interesantniji karakter. Iz iskustva prošle godine kada su za natjecanje dozvoljena jedra po volji – pa su nastupile lađice (u krmu) sa dva jedra i dapače sa tendom – zaključilo se ove godine da se smije upotrebljavati jedro, flok i spinaker (u obliku trokuta). Pošto se većina natjecatelja izrazila protu spinakera, to se natjecanju pripustilo samo jedro i flok. Radi nesuglasica i nerazumjevanja kod drugog otkaza natjecanja (22. augusta) odustaju od natjecanja “Sokol” i “Desa”. Neprilike i intrige poduzete sa izvjesne strane da se natjecanje osujeti nijesu uspjele. Taj se uspjeh imade pripisati jakoj organizaciji”, zaključuje otac krčkog sportskog jedriličarstva Josip Capponi, iz čijih se zapisa prepoznaje izuzetno natjecateljski i nimalo romantičarski duh tadašnjih krčkih jedriličara.

    Tih se godina za krčke jedriličare čulo duž čitavog Jadrana. Malo pomalo grade se nove jedrilice, ustrajno se trenira a po prvi put počinje se regatavati u tzv. europskom trokutu. Tih se godina Plavu počinju priključivati i neki novi jedriličarski klubovi – danas vrlo zvučne sportske institucije poput splitskog Labuda, utemeljenog 1922. godine, riječkog Galeba te dubrovačkog Argossyja, ustrojenih “tek” 1933. godine.

    Drugi svjetski rat, najprije talijanska a potom i njemačka okupacija Krka iznova su donijele probleme ovdašnjim jedriličarima. Ponovo zamire klupski rad, članstvo se osipa, neka plovila bivaju uništena, neka mijenjaju vlasnike i to vrijeme naposljetku ovdašnjem jedriličarstvu ne donosi ništa dobroga. Dodatni udarac krčki jedriličari doživjeli su i Capponijevim odlaskom na službovanje u Viroviticu, Petrinju a potom i Zagreb, gdje je 1949. godine umirovljen. Nakon umirovljenja Josip Capponi vraća se u svoj rodni Mali Lošinj, gdje iznova jedri i ribari, sve do svoje smrti 1986. godine.

    Svi objektivni problemi i poteškoće s kojima su se zaljubljenici jedrenja tijekom poslijeratnih godina susretali rezultirali su organizacijskom “bonacom”, stanovitom letargijom i razdobljem u kojem je teško naći bitnijih rezultata prilično stidljivog rada plavaša.

   JK Plav godinama je organizator dviju u Hrvatskom jedriličarskom savezu vrlo visoko rangiranih regata – Memorijala Branka Tudora, koja je prvi put održana u travnju 2004. godine, te tri desetljeća stare, tradicionalne Krčke regate koja u Krk tijekom prvog srpanjskog vikenda uvijek iznova privuče iznimno velik broj domaćih jedriličara. Valja spomenuti i neobičnu, gledateljima uvijek iznimno privlačnu regatu Krčka jedra koju JK Plav, zajedno s Gradom Krkom i TZ Grada Krka od 1998. godine organizira na blagdan Vele Gospe. Tog se dana u krčkoj luci redovito okuplja velik broj jedrilica, oldtimera i modernih krstaša, koji s dvanaestim otkucajem zvona s gradskog zvonika započinju svoj ogled na regatnom polju smještenom pred očima brojnih ljetnih posjetitelja krčkih plaža. Upravo ta regata možda ponajbolje pokazuje i dokazuje dugu i bogatu prošlost krčkog jedriličarstva. Zahvaljujući svim tim bivšim, ali i današnjim zaljubljenicima u jedrenje, te posebice onima koji iz dana u dan braneći plavo-bijele boje Plava to sve više postaju, prošle godine obilježen jubilej zapravo je bio tek spomen na prvih 130 godina postojanja ovog za krčko i hrvatsko jedrenje iznimno važnog kluba.

    To poslijeratno vrijeme u kojem se nastojalo ponovo ojačati krčki jedriličarski klub bilo je vrlo nepovoljno jer su se tada na otoku otvarali mnogi novi sportski klubovi koji su angažirali mladež, upravo onu koja je bila neophodna za ovdašnje jedriličarstvo, naveo je jednom prigodom dugogodišnji predsjednik i reanimator krčkog jedriličarstva, danas pokojni Ludvig Avsec, koji je uz nekoliko neumornih sportskih i društvenih djelatnika, poput Branka Tudora, najzaslužniji za novi Plavov uzlet. Valja spomenuti kako do pokušaja obnavljanja aktivnosti Jedriličarskog društva Plav dolazi 1951. godine kada je ustrojeno Pomorsko brodarsko društvo Plav Krk, koje zbog osipanja jedriličarskog kadra ubrzo po osnutku ponovo zamire.

    O obnavljanju jedrenja u Krku počelo se intenzivnije razmišljati tek 1974. godine. Grupa entuzijasta, krčkih ljubitelja jedrenja, među kojima Ernest Šamanić, Đuro Tudor, Drago Bačić, Ludvig Avsec, Branko Tudor, Anton i Ivana Hriljac, dr. Nadan Grubiša, Marko Berić, Živko Franolić, Andrija Jurešić, Anton Karabaić, Dubravko Dijanić i mnogi drugi, došla je na zamisao obnavljanja aktivnosti tada već gotovo tri desetljeća “mrtvog” kluba. Nakon višemjesečnih priprema, 24. siječnja 1975. u nekadašnjoj zgradi osnovne škole, današnjem sjedištu gradske uprave, organizirana je osnivačka skupština Jedriličarskog i veslačkog društva Lukobran. Iako nema jasnog objašnjenja razloga promjene tradicionalnog imena krčkog jedriličarskog kluba, pretpostavlja se kako je naziv Lukobran potekao iz nikad ostvarenih planova gradnje sjedišta krčkih jedriličara u samom korijenu lukobrana, na kojem su donedavna bili vidljivi temelji ondje nikad izgrađenih klupskih prostorija. JVD Lukobran počeo je i službeno djelovati 13. veljače 1975. godine, a na čelu je novopokrenutog društva Ernest Šamanić. Prve klupske jedrilice nabavljene su od srodnih društava, i to pet Rašinih jedrilica klase Optimist nazvanih po imenima proslavljenih prijeratnih krčkih jedrilica – Desa, Mara, Nada, Bodulka i Labud. Unatoč činjenici kako krčki jedriličari tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća rade u gotovo nemogućim uvjetima, bez kvalitetnijih jedrilica i suočeni sa stalnim seljenjem klupskih prostorija, ovdašnjim neumornim sportskim entuzijastima, članovima krčkog jedriličarskog kluba, povjerena je organizacija, odnosno domaćinstvo velikog sportskog natjecanja – Europskog prvenstva za klasu Laser. Taj događaj, s početka rujna 1978. godine, i do današnjih je dana ostao najvećom sportskom feštom ikad organiziranom na otoku Krku, a samo Europsko prvenstvo u sjedište najstarijeg jedriličarskog kluba na Jadranu privuklo je 120 jedriličara s cijelog kontinenta, kojima je tom prigodom, sjećaju se mnogi, pruženo izvanredno gostoprimstvo. Nedugo po održanom prvenstvu mijenja se predsjedništvo kluba, pa tako od 22. travnja do 17. svibnja 1979. krčke jedriličare vodi novi predsjednik Anton Hriljac. Tih godina Društvo postaje i vlasnikom motornog broda Plav kojeg jedriličari koriste za odlaske na regate. Predsjedničku funkciju od Hriljca od ’81. do ’84. godine preuzima Slavoljub Wagner, a na redovitoj izbornoj skupštini društva 29. siječnja 1984. donesena je i odluka o preimenovanju kluba, kojemu je tom prigodom vraćeno njegovo izvorno, povijesno ime – Jedriličarski klub Plav Krk, pod kojim djeluje i danas. Tih godina članovi kluba ostvaruju značajne natjecateljske rezultate, a klub uživa u svojem najbrojnijem članstvu. Osamdesetih godina naime JK Plav broji, za grad veličine Krka nevjerojatnih, 127 članova, među kojima su čak 62 natjecatelja.

    Sljedeću prekretnicu u novijoj povijesti kluba donijela je 1985. godina kada je Plav napokon dobio svoje prostorije, kojima se i danas služi. Krčki jedriličari te su godine po prvi put uselili u novouređeni prostor nekadašnje klaonice na predjelu Macel. Zgrada smještena tik uz more, uz nju izgrađen spust te mogućnost davanja u najam dijela prostorija, u kojima se i danas nalazi riblji restoran, učinile su ovaj klub znatno jačim i samostalnijim, kako u kadrovskom odnosno organizacijskom smislu, tako i u financijskom pogledu. Iste godine jedriličari Plava organiziraju još jedno značajno sportsko natjecanje – prvenstvo Jugoslavije za klase Europa I 420 na kojem je sudjelovalo više od 70 posada. Tih godina zahuktava se i rad s mnogim novim mladim jedriličarima koji s velikim uspjehom sudjeluju na gotovo svim regatama u Hrvatskoj, a često i Italiji i Austriji. Uz, danas pokojne, Ludviga Avseca i Branka Tudora, tih godina stasaju mnoga jaka imena krčkog jedriličarstva, među kojima Dinko Petrov, današnji gradonačelnik grada Krka i predsjednik JK Plava Darijo Vasilić, potom i braća Vinko i Boris Dujmović, iza kojih u organizacijskom smislu čvrsto staju mnogi Krčani, poput Mira Crnčića, Mladena Dujmovića, Berislava Manestra, Antona Hriljca i drugih.

 
Trener Mladen Jurešić. Od prošle godine takmičarski pogon Plava po prvi put vodi profesionalni trener.

    U rad kluba danas je uključeno na desetke mladih Krčana koji su upravo ondje naučili sve o moru, vjetrovima i jedrenju, dakle svemu što bi djeca jednog otočnog grada jednostavno morala znati. Plav je gradu dao mnogo, bio je i ostao izrazito trofejno, masovno i tradicionalno sportsko društvo i čini bitnu kariku duge i bogate povijesti grada Krka i njegovih stanovnika. U domovima njegovih bivših i sadašnjih članova pohranjeno je dvjestotinjak pehara osvojenih na regatama širom naše, ali i susjednih zemalja. Nove generacije jedriličara danas jedre u modernim, novim i u natjecateljskom smislu iznimno konkurentnim jedrilicama klasa Optimist i Laser, a takmičarski pogon Plava od 2006. godine po prvi put vodi profesionalni trener – Mladen Jurešić.

Najznačajnije uspjehe posljednjih godina postižu jedriličari Dominik i Filip Kopanica, Robert Skomeršić, Marin Turčić, Helena Purić, Nadia Dunato, Dario Morić, Iva Peić, Fran Maraž, Ivan Sokolić, Lora i Franko Legac, Bartol Hodanić, Mateo Buljević i Christina Stupan u klasi Optimist, Saša Pejnović, Nikica Sokolić i Katarina Skomeršić u klasi Europa te Glorija Kukuljan, Lovro Iussich, Tonči i Marko Skomeršić u Laseru.

Mladen Trinajstić, Sušačka revija br. 57 (2007.)